Trčanje u susjedstvu

I dok se svi čudom čude kako i zašto mene i Moniku nije strah putovati u Beograd zbog trenutne društveno-političke situacije koja navodno trenutno vlada između Hrvatske i Srbije, nas dvije smo se uputile u glavni grad Srbije, svaka po svoju priču

Obilazeći raznorazne utrke diljem našeg dijela Europe, upoznala sam zaista mnogo ljudi iz mnogo krajeva. Moji dragi trkači iz Srbije, osnivači portala Trčanje.rs i veliki ljubitelji svega što trčanje predstavlja, rado su mi izašli u susret i ispričali mi kako otprilike ta rekreativno-trkačka priča funkcionira u susjednoj nam Srbiji. Na njihovom treningu na Adi Ciganliji, ekvivalentu našeg Savskog nasipa, poslušali smo što nam imaju ispričati o tome.

 Trening na Adi Ciganliji

Beograd je, mojim slobodnim izračunom, otprilike dvostruko veći od Zagreba. To objašnjava i činjenicu da je njihova najveća utrka, Beogradski maraton, upravo dvostruko veća po broju sudionika od našeg Zagrebačkog maratona (podaci za Beograd za 2012. godinu: maraton i polumaraton broje ukupno 2382 sudionika, uz tzv. Trku zadovoljstva koja broji više od 20 tisuća trkača). Ovaj maraton okuplja trkače iz više od trideset zemalja i među trkačima je prepoznatljiv kao kvalitetno organiziran i prema napretku širom otvoren događaj, usmjeren ka što većoj popularizaciji rekreativnog bavljenja trčanjem.

 Trening na Adi Ciganliji

Veroljub Zmijanac, poznatiji kao Veki, predsjednik je RoadRunners Cluba Trčanje.rs. Kad sam ga upitala da mi ispriča o situaciji s trčanjem u Beogradu i širom Srbije, složili smo se da je stvar dojma prilično individualna i subjektivna stvar i da se ništa od toga ne može smatrati činjenicom. No potvrdio je da se u Beogradu i razvijenijim gradovima trčanje već prilično uklopilo u svakodnevicu i nešto što je uobičajeno vidjeti u gradu, dok u manjim mjestima trkači i dalje mogu biti strogo neprihvaćeni i marginalizirani.

 

 Trening na Adi Ciganliji

Također, saznala sam da građani netrkači puno slobodnije i otvorenije gledaju na organizaciju tako velike manifestacije kao što je Beogradski maraton s pratećim utrkama i ne pokazuju toliku razinu odbijanja i neprihvaćanja kao što je to situacija kod nas. Složili smo se i da je jasno vidljivo i očito u statistikama dostupnima na internetu da je trkački pokret u Srbiji u pravom zamahu, što se nedvojbeno zaključuje po porastu broja sudionika na utrkama.

 

 Trening na Adi Ciganliji

Također, Trčanje.rs po mom osobnom dojmu u Srbiji funkcionira slično kao što škole trčanja funkcioniraju u Hrvatskoj. Trkači početnici, netrkači, zainteresirani… Svi oni na ovakvim mjestima (što online, što fizičkim) pronalaze točno ono što im treba da se „zakače“ za trčanje potpuno educirani, spremni i željni takvog načina života. Moji prijatelji Beograđani, kao aktivni u razvoju utjecaja Trčanje.rs na trkačku priču u Srbiji, smatraju da je ključno da upravo korisnici tih usluga implementiraju takav način života u sebe i šire ga dalje na svoju okolinu.

 Trening na Adi Ciganliji

Zajedno smo zaključili da je bit u ljudima, a posebice mladim ljudima, koji bi bez ikakvog srama, kočnice i straha od odbijanja trebali trčati, širiti zdrav način života na ljude koje ih okružuju, a samim time proširiti i pozitivne vibracije kako bi se jednom zauvijek trčanje prosječnog građana rekreativca uklopilo u svakodnevni urbani život.