Fenomen "škole trčanja"

Potaknuta upravo onim istim porastom broja trkača na Zagrebačkom maratonu o kojem sam pisala u prošlom postu, danas pišem o nečemu što smatram jednim od okidača za ovaj mali trkački boom, a to su takozvane „škole trčanja“

Polaznici Brooks Running Teama u svojoj bazi u Trnjanskoj

Prva pojava ovog pojma, koji od svog samog početka označava program trčanja za početnike i rekreativce, a kasnije i za napredne trkače, dogodila se u svibnju 2011. godine, kada se u prvu generaciju adidas škole trčanja upisalo oko šezdeset ljudi. Sve su to bili ljudi skoro ili potpuno bez ikakvog trkačkog iskustva te su iz sjedilačkog načina života postali polumaratonci kroz šestomjesečni program trčanja pod stručnim trenerskim vodstvom. Nešto o tome mi je u prilogu snimljenom u proljeće ispričao trkački kolega Siniša.

Video-prilog o Siniši Marekoviću, polazniku škole trčanja

U studenom iste godine, razvila se još jedna škola trčanja pod nazivom Brooks Running Team, čiji sam i sama član. Obje ove škole trčanja tako već godinu dana ukupno broje više od tristo članova, što je potpuno oživjelo savski nasip, park Maksimir i trkačku scenu u Zagrebu i diljem Hrvatske općenito. Kombinacije programa trčanja su različite, pa nas ima od polumaratonaca (21 kilometar) do ultramaratonaca (42 i više kilometara).

 

Polaznici adidas škole trčanja trčeći preko Mosta mladosti

Ono što su ove škole promijenile u našem gradu i (barem djelomično) u našem mentalitetu jest upravo stav da je dugoprugaško trčanje, ili trčanje općenito, rezervirano samo za elitu, za vrhunske sportaše, za one koji su za to plaćeni i koji od toga žive. Sada se, više nego ikad prije, gradom mogu vidjeti obični ljudi, oni koji svaki dan rade od 9 do 17, kako trče, sami ili u društvu, sa psom, gurajući dječja kolica ili u nekoj stotoj varijanti.

Polaznici Brooks Running Teama na Savskom nasipu

Također, oni koje je „pogodio“ ovaj trkački pokret u proteklih godinu i pol dana nerijetko se nisu zadržali samo na trčanju. Tako su mnogi isprobali i čari duatlona, triatlona, planinskog trčanja, trekinga... Nadalje, stručno trenersko vodstvo ovih škola daje sve od sebe kako bi njihovi polaznici vidjeli i doživjeli maksimum rekrativne atletike. Na taj smo način često spajali ugodno s korisnim pa putovali na raznovrsne utrke u Rijeku, Varaždin, Ljubljanu, Berlin, talijansku Ferraru, na hrvatske otoke, na crnogorski Durmitor...

Trkački krugovi, bili oni u Hrvatskoj ili izvan nje, savršena su prilika da čovjek upozna samog sebe i dodatno se formira kroz sport koji, iako djeluje težak i nedostižan, zapravo je stvaran i moguć za svakoga tko je spreman pokazati volju i uložiti dio sebe. Osim toga, prijateljstva stvorena u ovom okružju često su neobična, nimalo tipična i vrlo vrijedna i često povežu osobe koje se u nekom uobičajenom svijetu vrlo vjerojatno nikad ne bi srele.