512 stepenica, štengi, skalina...

Danas vam donosim priču o vjerojatno najčudnijoj utrci ikad organiziranoj u Zagrebu. Po uzoru na utrku stepenicama Empire State Buildinga, smišljena je i organizirana utrka '512 stepenica' kroz 26 katova Zagrepčanke, poslovne zgrade na križanju Savske ceste i Vukovarske ulice u Zagrebu

 

Pogled na Zagrepčanku

Ograničen broj sudionika (250), kronometarski start (svatko starta sam u točno određeno vrijeme), live rezultati utrke, utrka u zatvorenom prostoru, i to prva takva u našoj državi… Mnogo je toga obilježilo 15. prosinac za sve one koji su se tamo našli zahvaljujući organizaciji Društva športske rekreacije "Aktivan život".

 

Podnožje nebodera, prijave

Čije god sam dojmove slušala, svi su apsolutno oduševljeni svime što je ova utrka obuhvatila. Iznos startnine (50kn) svim je sudionicima osigurao suvenir s utrke i okrepu u vidu pića i keksa. Večer prije utrke svi su sudionici na e-mail bili obaviješteni o tome u koliko je točno sati i minuta upravo njihov start, obzirom na to da se startalo pojedinačno, te se po završetku svakog trkača njegov rezultat uvrštavao na popis i tako mu se određivala pozicija na rang listi.

Jedan od natjecatelja tijekom uspona

Svi trkači uspjeli su se popeti za manje od 7 minuta! Iako se utrka zove „512 stepenica“ i sadržava 26 katova, odlučeno je da cilj bude na 25. katu, što iznosi 490 stepenica, isključivo iz logističkih razloga i problematike posljednjeg kata (nemogućnost povratka liftom, što se može s 25., ali ne i s 26. kata). No nikome to nije pretjerano smetalo. Po prostoru stepenica moglo se čuti glasno navijanje, atmosferu su podizali i brojni novinari i fotografi, kao i trkači koji su uživo pratili rezultate na televizoru u prizemlju.

 Live rezultati

Pobjednici su Igor Ermakora (2:54) i Gabrijela Šalković (3:52), za što su dobili unikatne pehare i dodatne poklone organizatora i sponzora. Medijski su ovaj događaj opširno popratili brojni mediji (HTV1, RTL, 24sata, SPTV, Slobodna Dalmacija, Večernji list, SN, Index.hr, Net.hr, Jutarnji.hr, Tportal, Dnevnik.hr), a 405 prijavljenih trkača i 189 sudionika dovoljno govori o tome koliko veliku perspektivu ova utrka ima i u budućnosti.

 

Natjecatelj daje izjavu za medije

Moram naglasiti i da je ovo bilo prvo izdanje ove utrke, što dodatno uveličava uspjeh i funkcionalnu realizaciju cijelog događaja!

Svijet iznad Zagreba

Treće ovogodišnje kolo Lagvić lige potaklo me da vas upoznam s jednom od, po mom mišljenju, najboljih trkačkih liga na području Zagreba i okolice. Uz ljetnu ligu Puntijarku, zimska liga Lagvić predstavlja pravu zimsku tradiciju zagrebačke planine Medvednice

 Atmosfera na startu, prijave i preuzimanje brojeva

Ove zime Lagvić odrađuje svoje jedanaesto izdanje u organizaciji Atletskog kluba Sljeme. U prethodnih deset sezona broj prosječnih sudionika po kolu narastao je s 50 na 100, odnosno ove se zime svake nedjelje u prosjeku stotinu duša uspinje od restorana Šestinski Lagvić do TV tornja na vrhu Sljemena. Svatko na izbor ima dvije varijante tog uspona: cestovni, dugačak 9 kilometara i brdski, dugačak oko 5,5 kilometara.

Zagrijavanje, druženje, razbuđivanje prije starta

U početku zime svi koji posjete Lagvić obično su vrlo entuzijastični, vremenski uvjeti su tada idealni, nije prehladno, nije toplo, odradi se savršen zimski brdski trening, ključan za svakog trkača koji želi uspješno odraditi zimsku trkačku bazu. Međutim, problemi za mnoge od njih nastaje kada padne malo više snijega, jer tada mnogi ne znaju kako odraditi penjanje po brdu kroz snijeg do koljena, gdje nabaviti opremu i kakvu točno, ili jednostavno padnu pod utjecaj udobnosti topline kreveta i kauča.

Stoga mi je pravi užitak što sam odabrala upravo današnje kolo da vas barem približno i površinski upoznam s čarima trčanja na Lagvić ligi. Danas, u nedjelju 2.12.2012. godine, dok je u Zagrebu bila ugodna jesenska temperatura, a čak i na startu same lige bilo je ugodno, suho i gotovo bez trunke snijega, vrh Sljemena se nevjerojatno bijelio. Cijela staza je samim time bila zanimljivija: u prvoj polovici trčali smo po lišću i zemlji, a u drugoj po snijegu koji ljudi u gradu u tom trenutku nisu mogli ni zamisliti.

 Prvi dio staze, suh i prohodan

I dok su nam u početku utrke trebale tenisice za što brže trčanje po zemlji, mislim da se u drugom dijelu baš nitko ne bi bunio na strogu zimsku opremu, štapove u rukama i klinove na tenisicama, pošto smo otsklizavali na svakom koraku. Dakako, zima i snijeg sami po sebi nikome nisu smetali!

Druga polovica staze, u potpunosti prekrivena snijegom

No smatram da bolje od mojih riječi govore fotografije i video uradak. Obzirom da je dio videa sniman za vrijeme trčanja, nemojte zamjeriti na tome što se slika tada trese, nije to baš lako. Youtube ljubazno nudi smirivanje slike u videu, no tada biste teško dobili dojam kao da ste tamo bili sa mnom i prolazili moje male patnje. A i čuje se po mom disanju :)

 Ovako to izgleda, od početka pa do cilja

I za kraj, nakon što istrčimo svoje, uvijek nas dočeka topli čaj, kuhano vino, keksi, sokovi, voda i suhe stvari za presvlačenje. U velegrad se vraćamo omamljeni tko zna čime od svega toga, ali nekako najviše endorfinom zahvaljujući kvalitetno iskorištenom nedjeljnom jutru!

 

Okrepa pićem i keksima u cilju 

Najneobičniji maraton za koji ste ikad čuli

Nije ovo prvi put da spominjem da ne želim ovdje pred čitatelje stavljati gotove, suhoparne i nezanimljive brojčane izvještaje s raznoraznih utrka. Upravo zato donosim vam najzanimljiviji izvještaj s neke utrke ikad: Domagoj je otišao na New York maraton koji se, spletom nesretnih okolnosti, ove godine ipak nije održao

 

Domagoj na Nike treningu za utrku We Run Zagreb

Domagoj Puzak moj je prijatelj iz trkačih voda. Po mojoj slobodnoj procjeni, jedna sedmina svih ljudi koje poznajem pripadaju u trkačke krugove u kojima se krećem, i upravo se u tim istim krugovima, a ponekad i izvan njih, s tim ljudima i družim. Domagoj, ili kako ga mi radije zovemo, Domi, ispričao mi je najnevjerojatniju priču o svom prvom maratonu.

New York maraton, koji glasi kao jedan od pet najvećih (uz Chicago, Boston, London i Berlin), najboljih, najcjenjenijih, najpoželjnijih, a na kraju krajeva i najskupljih maratona, većini dugogodišnjih trkača predstavlja nešto što, eto, jednog dana žele vidjeti i ostvariti. Takvih je ljudi mnogo (godišnje oko 200 tisuća prijavljenih), a mjesta na maratonu puno manje, pa je potrebno ili ostvariti rezultatsku normu (propisana od strane organizatora za sve dobne skupine), ili imati sreće i biti izvučen na tzv. lutriji.

 

Domagoj na treningu AK Sljeme na Savskom nasipu

Domagoj je bio upravo te sreće. Izvučen je na toj maratonskoj lutriji, platio startninu (350 dolara!) zakazao je let, sredio smještaj… Ne znajući je li spreman za 42 kilometra, na vrijeme je počeo s pripremama, traženjem savjeta i svega ostalog što uz to ide. Međutim, koliko kod on bio spreman za sve, dogodilo se nešto što bez dvojbe pripada u najnepredvidljiviju zamislivu situaciju u tom trenutku: uragan Sandy.

Neko vrijeme su svi letovi prema SAD-u bili obustavljeni i Domagoj nije ni znao hoće li uopće stići do New Yorka. Upravo dan prije njegovog leta zračni promet je ponovno uspostavljen, odletio je i sretno stigao. Očekivajući potop, ugodno se iznenadio kad je vidio da grad ipak potpuno funkcionira i da su novinarske priče o trenutnom stanju u gradu bile daleko pretjerane. Uz to, na gradonačelnikovoj press konferenciji potvrđeno je održavanje maratona te nedjelje, uz naglasak koliko im je to zaista i bitno, ipak se radi o simbolu grada, a maraton će biti u čast žrtvama uragana.

 Domagoj i australski trkač na Zagrebačkom polumaratonu

Međutim, maraton je nakon mnogih primjedbi obitelji žrtava i drugih građana, iz, kako je gradonačelnik rekao, moralnih razloga – otkazan. Iako je već 80% trkača stiglo u NY, potrošilo ogromne novce na avion, smještaj i sve ostalo, situacija je sada bila konačna. Ali Domi se nije dao uznemiriti: nakon početnog šoka, odlučio je odraditi sam svoj maraton. I to prvi ikad!

Domagoj na Zagrebačkom polumaratonu

Dan nakon maratona koji se nije dogodio, probudio se, napravio kompletnu rutinu koju bi napravio i da se maraton održava, odredio si na karti rutu i – krenuo. Da je sve išlo po planu, trčao bi među tisućama ljudi, navijača, podrške, buke… Ovako je trčao sam u svom svijetu. Kad je odradio krug koji si je zacrtao i na GPS aplikaciji ugledao oznaku 42,2 km, stao je, u nevjerici da se sve to uopće dogodilo. Bez one tipične priče o krizi, usponima, padovima... Činjenica da je uopće napravio to što je napravio spektakl je samo po sebi.

Uz kombinaciju bezbroj emocija, sretan i tužan istovremeno, gledao je ljude oko sebe koji proživljavaju svoj tipični radni dan, dok on na pameti ima samo činjenicu da je upravo istrčao svoj prvi maraton, potpuno sam. Bez službenih rezultata, bez sve one pompe koja bi inače nastala. Sve to postoji isključivo u njemu, i u priči koju dijeli s ljudima oko sebe. I zbog toga sa sobom u Hrvatsku donio priču koju će teško netko moći ponoviti!

"Ivan Starek" nije samo obično ime i prezime

Polumaraton Ivan Starek nosi svoju vrijednost kao vijest (newsworthiness) već samom činjenicom da je ove godine on bio pojedinačno prvenstvo Hrvatske u polumaratonu, a vrlo je bitan i podatak da je pao i jedan hrvatski rekord

 Pult za prijave na utrku

I ne samo to. Realizirajući svoje 26. izdanje, zaista se može reći da je ovaj polumaraton već odavno tradicija zagrebačke trkačke scene, a svoje mjesto svake godine oko studenog nalazi na zagrebačkom Jarunu. Utrku je 1987. pokrenuo Atletski klub Veteran kao utrku sjećanja na Ivana Stareka, dugoprugaša koji se trčanjem počeo baviti tek u ranim tridesetim godinama, a preminuo je prerano i neočekivano u svojoj 65. godini.

Obzirom da je ovogodišnji polumaraton Starek određen kao pojedinačno prvenstvo Hrvatske u toj disciplini, nije ni čudno što su se na Jarunu jučer pojavila najelitnija imena naše trkačke scene. Lisa Christina Stublić, Barbara Belušić, Marija Vrajić, Matea Matošević među ženama, te Drago Paripović, Goran Grdenić, Goran Murić, Dražen Dinjar među muškarcima pripadaju u najzvučnija imena dugoprugaštva ovih prostora.

Start polumaratona Ivan Starek

Vremenski uvjeti za trčanje bili su savršeni i nije ni čudno što su se redom ostvarivali fantastični rezultati. Posebna priča i najznačajnija osoba ovog događaja je upravo Lisa Christina Stublić (Atletskiklub Aviokarte.hr), najbolja (polu)maratonka Hrvatske svih vremena, sitna, nasmijana, simpatična i - brza. Za one koji ne znaju, Lisa je ove godine na Olimpijskim igrama u Londonu bila predstavnica Hrvatske u maratonu, što je prvi put u povijesti da je Hrvatska imala predstavnika u toj olimpijskoj disciplini!

Dakle, Lisa je jučer napravila još jedan uspjeh koji bez dvojbe nalazi svoje mjesto u značajnim trkačim uspjesima Hrvatske: oborila je hrvatski polumaratonski rekord za žene te, dakako, i svoj osobni rekord, a to joj je uspjelo rezultatom 1:10:31, kojim se smjestila na ukupno četvrto mjesto ove utrke. Također, taj ju je rezultat smjestio na ukupno 11. mjesto europske ljestvice u polumaratonu za ovu godinu.

 

Dio polaznika škola trčanja

Fantastičnu atmosferu koju je stvorilo više od 400 trkača polumaratonaca nadopunili su sudionici utrke u hodanju, kao i trkači u utrkama za juniore te za studente Kineziološkog fakulteta. Također, na utrci je nastupilo mnogo početnika i rekreativaca, kao i članova zagrebačkih škola za trčanje o kojima sam već pisala – Brooks Running Teama i adidas škole trčanja.

Donosim i snimku sa starta polumaratona, nešto slabije kvalitete, snimala sam s bicikla. Zvuk na videu je namjerno stišan da vam ne bi zvučnici poludjeli od buke uslijed vjetra :) Uživajte!

 Start polumaratona Ivan Starek