Maraton u Zagrebu ovog je vikenda doživio svoje 21. izdanje. Uključujući i prateću utrku polumaratona, tek ove godine je po prvi put broj sudionika premašio brojku 1000, odnosno trčalo je ukupno 1065 trkača. Najbrojnija utrka ovog sportskog spektakla je i dalje utrka građana na 5 kilometara, koju je trčalo više od 500 trkača
Organizator je naveo porast broja trkača od 14% u odnosu na
prošlu godinu. Iako se brojem sudionika Zagrebački
maraton još uvijek ne može mjeriti s velikim europskim maratonima poput,
primjerice, Berlinskog ili Londonskog, koji se mogu pohvaliti brojkom od 30
tisuća trkača i više, Zagrebački maraton i dalje je najmasovnija cestovna utrka
u Hrvatskoj. Uz to je, dakako, već po pravilu prisustvovao znatno veći broj
muških trkača nego žena trkačica: maraton 36 žena/212 muškaraca, polumaraton
201 žena/616 muškaraca.
Pobjednik maratona, Biwot Wycliffe Kipkorir (rezultat 2:25:08)
Kao i do sad, zbog utrke je bilo zatvoreno nekoliko glavnih
zagrebačkih prometnica na nekoliko sati. Konkretno, to je trasa od Ilice do
Dubca (Vlaška, Maksimirska, Avenija Dubrava) prema istoku, te od Ilice do
Selske prema zapadu. Ovo je, nažalost, prava problematika ove teme: Zagrepčani
i ostali stanovnici Zagreba u velikoj mjeri nisu dovoljno tolerantni za ovakve
događaje. Navedene su ulice bile zatvorene na nekoliko sati i radilo se o
nedjelji ujutro, no to je svejedno bio dovoljan okidač da vozači uznemiruju
trkače jer zbog njih ne mogu proći, da im trube, psuju ih i vrijeđaju, bez
trunke razumijevanja i strpljenja.
Start Zagrebačkog maratona
Usporedbe radi, prije nekoliko sam mjeseci bila u Švicarskoj
na noćnoj utrci (trčao se polumaraton, maraton, ultramaraton i raznorazne
štafete). Cijela manifestacija je trajala tri dana (od četvrtka popodne do
subote predvečer) i cijelo to vrijeme bile su zatvorene ceste cijelog šireg
centra grada. Apsolutno ni jedan jedini prigovor od strane građana na tu
situaciju nije postojao. Svi su se tome prilagodili, radi se o tradiciji dugoj više
od šezdeset godina i svima je to nešto potpuno normalno i uživaju u tome što su
atrakcija u Europi.
No kod nas će, nažalost, vjerojatno još mnogo vremena morati
proći do trenutka kada će stanovnici Zagreba (ili bilo kojeg drugog hrvatskog grada
koji je domaćin ovakvih događaja) to prihvatiti kao nešto što je spektakl, kao
atrakciju i poseban doživljaj i pružiti podršku maratoncima koji se cijelu
godinu pripremaju za takav tip utrke i kojima je svaka riječ potpore vrlo
vrijedna i cijenjena. A do tad, trčat ćemo po ulicama Zagreba, Rijeke, Splita,
Varaždina i u gomili prolaznika tražiti neko poznato lice koje će nam doviknuti
neku riječ ohrabrenja.
Gledala sam baš neki dan na eurosportu neke biciklističke utrke na preko 200 kilometara i neke maratone. Super je taj natjecateljski duh koji proizlazi iz ovakvih događaja. Publika je skoro cijelom dužinom od 200 kilometara stajala i bodrila svog favorita. Na kraju uopće nije cilj pobjediti, već samo sudjelovati!
OdgovoriIzbrišiSvaka čast kolegice na odličnom zapažanju zabgrebačkog (ili hrvatskog) mentaliteta. Imamo nedovoljno ovakvih događaja a sve to zato jer je ljudima zabavnije uključiti se u nešto što je usko vezano uz toplinu svog doma, daljinski i tv, nego izaći na teren i nešto napraviti za svoje zdravlje!
Veselim se novom postu!
Ono što je problem općenito balkanskog mentaliteta jest to da smo inertni prema svemu što je dobro, zdravo i pozitivno. I mislim da se nikada to neće promijeniti. Radi ovakvih stvari se ljudi žale, a kada je promet bio zaustavljen zbog Gotovine i Markača nikome ništa.
OdgovoriIzbriši