Ljubljana, doći ću ti opet

Cilj ovog bloga daleko je od želje za pisanjem suhoparnih izvješća s raznoraznih utrka. Utrka je mnogo, u jednoj godini ih se u Hrvatskoj i okolnim državama organizira više od stotinu većih i manjih, dužih i kraćih utrka. Zato za svaku utrku o kojoj želim pisati nalazim dobar razlog da upravo taj događaj pronađe svoje mjesto na ovom blogu

Snijeg i hladnoća koji su nas dočekali u Ljubljani

Ljubljanski je maraton to zaslužio zbog nekoliko razloga, a prvi od njih su nevjerojatni vremenski uvjeti koji su nas ondje dočekali. Naš je autobus, u organizaciji Atletskog kluba Sljeme, krenuo prema Sloveniji oko 5 sati ujutro, a upravo noć koja je prethodila tom jutru bila je noć u kojoj je pao prvi ovogodišnji snijeg. Je li nas to obeshrabrilo? Ne mogu reći da sam ostala ravnodušna, ipak me čekao put i velika kilometraža za noge u novonastaloj situaciji, no svi smo bili prilično smireni po tom pitanju, no istovremeno i uzbuđeni jer su pred nas bili postavljeni potpuno neočekivani uvjeti.

Ljubljana nas je dočekala pod snijegom i bljuzgom s temperaturom oko 2 stupnja ispod nule. Većina ljudi, pa i neki trkači, mrze takvu hladnoću, dok je ja, naprotiv, obožavam. Teško podnosim vrućinu i puno se lakše aklimazitiram kad su temperature blizu ništice. Po dolasku, uputili smo se u dvoranu u kojoj su se podizali startni brojevi i takozvani „goodie-bag“, odnosno vrećica sa sitnim poklonima organizatora.

Prolazak trkača kroz glavni dio grada

Time dolazim do drugog i većeg razloga kojim je Ljubljanski maraton zaslužio mjesto na mom blogu: organizacija utrke je savršena! Cinici bi mogli cjepidlačiti i tražiti greške u detaljima, no od dvadesetak utrka na kojima sam sudjelovala kao trkačica, Ljubljana se ubraja u dvije-tri najbolje smišljene i realizirane. U svom sedamnaestom izdanju (ako se povuče paralela sa Zagrebom, mlađi je od našeg najvećeg maratona!) Ljubljanski maraton broji ukupno desetak tisuća trkača, od čega 1252 trkača i trkačica maratonaca i 6192 polumaratonca, na što se još zbrajaju i trkači na takozvanoj zabavnoj utrci na 10 kilometara.

Prolazak trkača kroz startno-ciljni prostor

Dakle, govorimo o broju deset puta većem od onoga na Zagrebačkom maratonu. I dok se u Zagrebu još uvijek iz godine u godinu ispravljaju promakli propusti, u Ljubljani sve teče kao navijeno. Mi smo se prijavljivali grupno, odnosno preko kluba, i oni su nam ondje već pripremili i grupno prikupljanje startnih brojeva. Također, za mene i još neke trkače nisu imali majice u naručenoj veličini (ja sam, primjerice, tražila ženski S a dobila muški M), na što su se oni ispričali i zamolili nas kućnu adresu da nam naknadno pošalju majicu!

Prostor ulaska u cilj

A to su samo one glavne stvari. Osim toga, svaki trkač na Facebooku može preuzeti video svog ulaska u cilj, svi trkači su na poklon dobili sportske torbe, finišerske medalje, maratonci su dobili i finišerske majice u cilju, topli obrok, neograničenu količinu vode i čaja… Netko bi rekao – sve se to podrazumijeva, no trkači koji često posjećuju razne utrke znaju da to nije svugdje baš tako. U Ljubljani se prema svakom trkaču ponašaju upravo tako da se on ponovno poželi vratiti iduće godine, i tako iz godine u godinu. Svaka čast!

Fenomen "škole trčanja"

Potaknuta upravo onim istim porastom broja trkača na Zagrebačkom maratonu o kojem sam pisala u prošlom postu, danas pišem o nečemu što smatram jednim od okidača za ovaj mali trkački boom, a to su takozvane „škole trčanja“

Polaznici Brooks Running Teama u svojoj bazi u Trnjanskoj

Prva pojava ovog pojma, koji od svog samog početka označava program trčanja za početnike i rekreativce, a kasnije i za napredne trkače, dogodila se u svibnju 2011. godine, kada se u prvu generaciju adidas škole trčanja upisalo oko šezdeset ljudi. Sve su to bili ljudi skoro ili potpuno bez ikakvog trkačkog iskustva te su iz sjedilačkog načina života postali polumaratonci kroz šestomjesečni program trčanja pod stručnim trenerskim vodstvom. Nešto o tome mi je u prilogu snimljenom u proljeće ispričao trkački kolega Siniša.

Video-prilog o Siniši Marekoviću, polazniku škole trčanja

U studenom iste godine, razvila se još jedna škola trčanja pod nazivom Brooks Running Team, čiji sam i sama član. Obje ove škole trčanja tako već godinu dana ukupno broje više od tristo članova, što je potpuno oživjelo savski nasip, park Maksimir i trkačku scenu u Zagrebu i diljem Hrvatske općenito. Kombinacije programa trčanja su različite, pa nas ima od polumaratonaca (21 kilometar) do ultramaratonaca (42 i više kilometara).

 

Polaznici adidas škole trčanja trčeći preko Mosta mladosti

Ono što su ove škole promijenile u našem gradu i (barem djelomično) u našem mentalitetu jest upravo stav da je dugoprugaško trčanje, ili trčanje općenito, rezervirano samo za elitu, za vrhunske sportaše, za one koji su za to plaćeni i koji od toga žive. Sada se, više nego ikad prije, gradom mogu vidjeti obični ljudi, oni koji svaki dan rade od 9 do 17, kako trče, sami ili u društvu, sa psom, gurajući dječja kolica ili u nekoj stotoj varijanti.

Polaznici Brooks Running Teama na Savskom nasipu

Također, oni koje je „pogodio“ ovaj trkački pokret u proteklih godinu i pol dana nerijetko se nisu zadržali samo na trčanju. Tako su mnogi isprobali i čari duatlona, triatlona, planinskog trčanja, trekinga... Nadalje, stručno trenersko vodstvo ovih škola daje sve od sebe kako bi njihovi polaznici vidjeli i doživjeli maksimum rekrativne atletike. Na taj smo način često spajali ugodno s korisnim pa putovali na raznovrsne utrke u Rijeku, Varaždin, Ljubljanu, Berlin, talijansku Ferraru, na hrvatske otoke, na crnogorski Durmitor...

Trkački krugovi, bili oni u Hrvatskoj ili izvan nje, savršena su prilika da čovjek upozna samog sebe i dodatno se formira kroz sport koji, iako djeluje težak i nedostižan, zapravo je stvaran i moguć za svakoga tko je spreman pokazati volju i uložiti dio sebe. Osim toga, prijateljstva stvorena u ovom okružju često su neobična, nimalo tipična i vrlo vrijedna i često povežu osobe koje se u nekom uobičajenom svijetu vrlo vjerojatno nikad ne bi srele.

Tradicija i problem Zagrebačkog (polu)maratona

Maraton u Zagrebu ovog je vikenda doživio svoje 21. izdanje. Uključujući i prateću utrku polumaratona, tek ove godine je po prvi put broj sudionika premašio brojku 1000, odnosno trčalo je ukupno 1065 trkača. Najbrojnija utrka ovog sportskog spektakla je i dalje utrka građana na 5 kilometara, koju je trčalo više od 500 trkača

Atmosfera na Trgu bana Jelačića nekoliko minuta prije starta

Organizator je naveo porast broja trkača od 14% u odnosu na prošlu godinu.  Iako se brojem sudionika Zagrebački maraton još uvijek ne može mjeriti s velikim europskim maratonima poput, primjerice, Berlinskog ili Londonskog, koji se mogu pohvaliti brojkom od 30 tisuća trkača i više, Zagrebački maraton i dalje je najmasovnija cestovna utrka u Hrvatskoj. Uz to je, dakako, već po pravilu prisustvovao znatno veći broj muških trkača nego žena trkačica: maraton 36 žena/212 muškaraca, polumaraton 201 žena/616 muškaraca.

 

Pobjednik maratona, Biwot Wycliffe Kipkorir (rezultat 2:25:08)

Kao i do sad, zbog utrke je bilo zatvoreno nekoliko glavnih zagrebačkih prometnica na nekoliko sati. Konkretno, to je trasa od Ilice do Dubca (Vlaška, Maksimirska, Avenija Dubrava) prema istoku, te od Ilice do Selske prema zapadu. Ovo je, nažalost, prava problematika ove teme: Zagrepčani i ostali stanovnici Zagreba u velikoj mjeri nisu dovoljno tolerantni za ovakve događaje. Navedene su ulice bile zatvorene na nekoliko sati i radilo se o nedjelji ujutro, no to je svejedno bio dovoljan okidač da vozači uznemiruju trkače jer zbog njih ne mogu proći, da im trube, psuju ih i vrijeđaju, bez trunke razumijevanja i strpljenja.

 Start Zagrebačkog maratona

Usporedbe radi, prije nekoliko sam mjeseci bila u Švicarskoj na noćnoj utrci (trčao se polumaraton, maraton, ultramaraton i raznorazne štafete). Cijela manifestacija je trajala tri dana (od četvrtka popodne do subote predvečer) i cijelo to vrijeme bile su zatvorene ceste cijelog šireg centra grada. Apsolutno ni jedan jedini prigovor od strane građana na tu situaciju nije postojao. Svi su se tome prilagodili, radi se o tradiciji dugoj više od šezdeset godina i svima je to nešto potpuno normalno i uživaju u tome što su atrakcija u Europi.

Odmor trkača i 'hlađenje' u Manduševcu

No kod nas će, nažalost, vjerojatno još mnogo vremena morati proći do trenutka kada će stanovnici Zagreba (ili bilo kojeg drugog hrvatskog grada koji je domaćin ovakvih događaja) to prihvatiti kao nešto što je spektakl, kao atrakciju i poseban doživljaj i pružiti podršku maratoncima koji se cijelu godinu pripremaju za takav tip utrke i kojima je svaka riječ potpore vrlo vrijedna i cijenjena. A do tad, trčat ćemo po ulicama Zagreba, Rijeke, Splita, Varaždina i u gomili prolaznika tražiti neko poznato lice koje će nam doviknuti neku riječ ohrabrenja.