Svijet iznad Zagreba

Treće ovogodišnje kolo Lagvić lige potaklo me da vas upoznam s jednom od, po mom mišljenju, najboljih trkačkih liga na području Zagreba i okolice. Uz ljetnu ligu Puntijarku, zimska liga Lagvić predstavlja pravu zimsku tradiciju zagrebačke planine Medvednice

 Atmosfera na startu, prijave i preuzimanje brojeva

Ove zime Lagvić odrađuje svoje jedanaesto izdanje u organizaciji Atletskog kluba Sljeme. U prethodnih deset sezona broj prosječnih sudionika po kolu narastao je s 50 na 100, odnosno ove se zime svake nedjelje u prosjeku stotinu duša uspinje od restorana Šestinski Lagvić do TV tornja na vrhu Sljemena. Svatko na izbor ima dvije varijante tog uspona: cestovni, dugačak 9 kilometara i brdski, dugačak oko 5,5 kilometara.

Zagrijavanje, druženje, razbuđivanje prije starta

U početku zime svi koji posjete Lagvić obično su vrlo entuzijastični, vremenski uvjeti su tada idealni, nije prehladno, nije toplo, odradi se savršen zimski brdski trening, ključan za svakog trkača koji želi uspješno odraditi zimsku trkačku bazu. Međutim, problemi za mnoge od njih nastaje kada padne malo više snijega, jer tada mnogi ne znaju kako odraditi penjanje po brdu kroz snijeg do koljena, gdje nabaviti opremu i kakvu točno, ili jednostavno padnu pod utjecaj udobnosti topline kreveta i kauča.

Stoga mi je pravi užitak što sam odabrala upravo današnje kolo da vas barem približno i površinski upoznam s čarima trčanja na Lagvić ligi. Danas, u nedjelju 2.12.2012. godine, dok je u Zagrebu bila ugodna jesenska temperatura, a čak i na startu same lige bilo je ugodno, suho i gotovo bez trunke snijega, vrh Sljemena se nevjerojatno bijelio. Cijela staza je samim time bila zanimljivija: u prvoj polovici trčali smo po lišću i zemlji, a u drugoj po snijegu koji ljudi u gradu u tom trenutku nisu mogli ni zamisliti.

 Prvi dio staze, suh i prohodan

I dok su nam u početku utrke trebale tenisice za što brže trčanje po zemlji, mislim da se u drugom dijelu baš nitko ne bi bunio na strogu zimsku opremu, štapove u rukama i klinove na tenisicama, pošto smo otsklizavali na svakom koraku. Dakako, zima i snijeg sami po sebi nikome nisu smetali!

Druga polovica staze, u potpunosti prekrivena snijegom

No smatram da bolje od mojih riječi govore fotografije i video uradak. Obzirom da je dio videa sniman za vrijeme trčanja, nemojte zamjeriti na tome što se slika tada trese, nije to baš lako. Youtube ljubazno nudi smirivanje slike u videu, no tada biste teško dobili dojam kao da ste tamo bili sa mnom i prolazili moje male patnje. A i čuje se po mom disanju :)

 Ovako to izgleda, od početka pa do cilja

I za kraj, nakon što istrčimo svoje, uvijek nas dočeka topli čaj, kuhano vino, keksi, sokovi, voda i suhe stvari za presvlačenje. U velegrad se vraćamo omamljeni tko zna čime od svega toga, ali nekako najviše endorfinom zahvaljujući kvalitetno iskorištenom nedjeljnom jutru!

 

Okrepa pićem i keksima u cilju